U prestižnom španjolskom Centru za suvremenu kulturu u Barceloni – CCCB-u bit će prikazana selekcija filmova iz arhiva Kino kluba Split 24. Siječnja u 19.30h u Auditoriumu.
U program su uvršteni reprezentativni radovi značajnih autora Kino kluba Split. Članovi kluba od samih su početaka u praksama amatera prepoznali mogućnost za slobodno autorsko istraživanje i izražavanje. KKS dio je društvenog fenomena kinoklubova mahom osnivanih nakon drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, a autori proistekli iz tradicije splitskog kinokluba, s Ivanom Martincem kao začetnikom autorskog pristupa, svojim su djelovanjem doprinijeli jačanju i širenju avangardnog filma 60-ih, 70-ih godina prošlog stoljeća, kao i pojavi međunarodno poznatog filmskog pokreta Crnog vala.
Filmove je odabrala selektorica Mariana Hristova, bugarska kritičarka koja je u ljeto 2016. bila polaznica međunarodne radionice 5C namjenjenje mladim filmskim kritičarima, a čije su splitsko izdanje organizirale udruge Balkanski Kulturni Krug i Kino klub Split.
U opisu selektiranih filmova, između ostaloga, stoji: „Martinac i ostali kolege iz 'zlatnog doba' kluba, kao što su Ranko Kursar i Lordan Zafranović, snimili su mala istraživanja grada i njegovih stanovnika, dok je drugi značajni autor iz te skupine Ante Verzotti, prirodno okruženje iskoristio kao inspiraciju za apstraktne uzorke i pokrete ritmičke montaže“.
Prikazati će se sljedeći digitalizirani filmovi: Mrtvi dan, Ivan Martinac, 1965; L'abandon, Vjekoslav Nakić, 1967; Bageri proždiru zemlju, Martin Crvelin, 1967; Caffe Manon, Ranko Kursar, 1967 Koncert, Lordan Zafranović, 1965; Florescencije, Ante Verzotti, 1967;Tango de la muerte, Branko Karabatić, 1981; Zrcalo, Luka Bezić, 1987; Usta puna vode, Žarko Batinović, 1989; Ovdje smo posve sami, Petar Fradelić, 1987
U sklopu programa bit će prikazani sljedeći digitalizirani filmovi:
Mrtvi dan, Ivan Martinac, 1965.
Martinac prepoznatljivom poetskom refleksivnošću i ritmiziranom montažom prizornih atrakcija, uz orguljašku pratnju Cesara Francka, u atmosferu kišnoga grada unosi dah onostranosti, čime refleksija o gradu postaje metafora života i prolaznosti. Film inače prikazuje prvi siječanj – dan nakon dočeka Nove godine.
L'abandon, Vjekoslav Nakić, 1967.
Jedan u niski Nakićevih filmova koji strukturalnim modelom komponiranja razlaže teme vremena i prolaznosti, samoće i ništavila. U ovom filmu to je postignuto minimalizmom te čistoćom i ekspresivnošću izraza: međprizori (vlati trave, obrisi dalekog mosta, prolazak vlaka...) kao relativni protagonisti radnje u svojevrsnom su kontrapuntu sa repetitivnim prizorima silueta ljudskih glava koje dijagonalno i natraške putuju dolje od Sunca. Jednoličko kloparanje kotača u pozadini filmu daje dodatnu sugestivnost, naglašavajući neumoljivi hod vremena.
Bageri proždiru zemlju, Martin Crvelin, 1967.
Film suprotstavlja likove vremešnih šetača po Rivi s prizorima grabilice bagera koja nasipava zemlju u more, naglašavajući silu promjene mehaničkom transformacijom prostora, dok je dramaturška tenzija postignuta brzom ritmičkom izmjenom kadrova i zvukom koji graniči s kakofonijom.
Caffe Manon, Ranko Kursar, 1967.
Jedan od rijetkih sačuvanih radova Ranka Kursara. Dinamična kamera Andrije Pivčevića u svim smjerovima „hvata“ užurbane konobarice na prometnoj terasi splitskog kolodvora. Montažni rezovi s lica na lice, pokreta na pokret dodatno pojačavaju nervoznu atmosferu kao na programiranom loopu jedinstvenog pulsa koji objedinjuje ritam pojedinih fragmenata, čime Kursar ostaje dosljedan Martinčevu kanonu „intenzitetne montaže“ kao jednog od prepoznatljivih obilježja „splitske škole filma“.
Koncert, Lordan Zafranović, 1965.
Kamera u dugom hodu od Peristila do Bačvica s leđa prati troje alkoholiziranih glazbenika nakon nastupa i jednu djevojku, uz Beethovenovu Odu radosti. U trenutku kada stignu do mora kao simboličnog prostora (anti)drame, događa se obrat koji ništa ne razrješava.
Florescencije, Ante Verzotti, 1967.
Fluorescencije nastaju kao vrlo uspješan pokušaj još dosljednije primjene snimateljskog postupka iz prethodnog Verzottijevog filma (Juke boks) i zaokružuju Vezottijev klupski opus. Sniman je iz ruke koja dobro odmjerenom trešnjom čini da pleše kamera i filmska vrpca u kameri, stvarajući ritmičko podrhtavanje slike. Pred očima gledatelja svijet se frenetično trese i raspada dok za zvučnu podlogu autor ubrzava hit Ray Charlesa I've got a woman, dodatno naglašavajući atmosferu euforije. Verzotti toliko uspješno spaja osjećaj uzbuđenja s temom destrukcije, da prvo gledanje filma obično izaziva fascinaciju, bez potrebe da razumijemo o čemu se tu radi. Često se ovaj film uspoređuje s filmom Twist-twist i dovodi u odnos jer se doimaju sličnima. Ipak, Twist-twist prvi je autorov film jake grafike i kontrasta, sastavljen od statičnih kadrova površine mora na kojoj „plešu“ jarboli, ludička arabeska koja živi trenutak, trenutak u kojem se snima, u kojem se montira i gleda, dok Fluorescencije u koloru punog intenziteta u tehnici snimanja i sadržaju kriju čitav put i zrijenje dovedeno do vrhunca jedne čitave autorove umjetničke faze.
Tango de la muerte, Branko Karabatić, 1981 .
Film u kojem se dijalektički sukobljava nenarativna slika - satni mehanizam, kazaljke, jureći automobil – aludirajući na prolaznost, s tri narativne razine predstavljene zvučnim uzorcima: svakodnevni svijet pomiješanih glasova ljudi s ulice, politički svijet predstavljen slavnim govorom Martina Luthera Kinga, i onaj umjetnički kojeg prati glas Billie Holiday, transcendirajući sve te suprotstavljene stvarnosti dok vozilo na asfaltu juri naprijed.
Zrcalo, Luka Bezić, 1987.
Bezić u ovom postmodernističkom hommage-u ranijim filmovima klupskih kolega, metodom aproprijacije i ponavljanjem kadrova u različitom trajanju, integrira reinterpretirane filmove u posve novi kontekst. Film na taj način odražava novi duh vremena u kojem je stasala četvrta „zlatna generacija“ kinoklubaša, povezujući tradiciju i modernitet različitim individualnim pristupima koji prate suvremene trendove na široj umjetničkoj sceni.
Usta puna vode, Žarko Batinović, 1989.
Vješto režiran film koji prikazuje osjećanje otuđenosti između dvoje mladih ljudi, naglašavajući klaustrofobiju i tjeskobu, pažljivo osmišljenim i izvrsno izvedenim odnosom kamere, glumaca i prostora. Film je snimljen na 16 mm vrpci, te je specifičan i po svojoj narativnoj formi.
(Ovdje smo posve sami), Petar Fradelić, 1987.
Fradelić u filmu kombinira snimke prizora uhvaćene s prozora kluba s izdvojenim rečenicama iz Rakove obratnice Henrya Millera izražavajući osjećaje zle slutnje nadolazećeg vremena (budućeg rata i raspada bivše države). Film je montiran u kameri.